Titov omladinac

Nog een, deze keer deels onaangename wandeling van Novo Naselje naar Mala Solina op weg naar een paar lieve mensen. Het stukje wandelpad langs het vieze riviertje Solina, waarin we in de jaren 70 nog konden zwemmen, is vervuild met grote stapels gedumpte afval.

U doba moje mladosti, 70-tih godina, mi smo centar Tuzle zvali ‘Čaršija’. Možda smo tako govorili samo mi mladi koji su živjeli u tadašnjim predgrađima, kao što su: Kreka, Brčanska malta i Skojevska (sve dalje od toga smatralo se okolnim selima; sada su i to urbanizovani dijelovi grada Tuzla). Za nas je ‘Čaršija’ bila uzak prostor između dva nekadašnja kina - ‘Centar’ i ‘Mladost’, uz sjevernu (desnu) obalu Jale. Osim dvije stare tuzlanske mahale, Čaršijske (okolina sadašnjeg Solnog trga) i Atik Mahale, taj prostor su činile i Kazan Mahala, Srpska Varoš, Hendek i Pazar. Kratkom šetnjom ovim starim dijelovima Tuzle oživio sam nakratko mnoštvo sjeċanja na raznorazna draga i za mene značajna mjesta i zbivanja iz moje mladosti, pa i kasnijih godina. Nešto ne postoji više, nešto se obnavlja, nešto se i dalje urušava i propada, ponegdje se ponešto i gradi… Stare Tuzle je sve manje…

Noćna šetnja iz Kreke (od 'Irca') do tuzlanskog Korza je dobrodošla nostalgičnom Tuzlaku koji dugo nije šetao svojim nekadašnjim gradom, jer, pored ostalog, budi brojna sjeċanja i emocije, ali – iskreno rečeno – neki slučajni znatiželjni posjetilac Tuzle ne bi baš mogao da uživa šetajuċi ovim istim tuzlanskim ulicama do Korza. Tek od Mosta s kipovima pa nadalje moglo bi mu biti interesantno, pa i prijatno.

Solina je nekadašnje selo kod Tuzle, koje je širenjem ovog grada i urbanizacijom preraslo u predgrađe Tuzle i 1990. godine i formalno pripojeno gradu. Solina je krajem 2006. godine brojala blizu 2.000 domaćinstva i u njoj je živjelo više od 7.000 stanovnika. Najveċi dijelovi Soline su ‘Novo naselje’ i 'Mala Solina'. Kratka šetnja Solinom vodi me jednim dijelom ugodnom stazom uz istoimenu rijeku, između posljednja dva doma mojih roditelja: u 'Novom naselju', gdje su živjeli nakon rata, i u 'Maloj Solini', gdje su svake godine od aprila do oktobra boravili u ljetnikovcu i održavali svoj prekrasni vrt.

Šetnja od Slane Banje, preko Titove ulice i Brčanske Malte, do Skojevske ulice, pored četiri posebna mjesta iz života tuzlanske omladine sedamdesetih godina, dakle i iz moje mladosti: 'Tenis', 'Partizan', 'Omladinski' i 'Pivnica'.

Cilj ove šetnje je najljepši i desetljeċima najomiljeniji gradski dio svih generacija Tuzlanki i Tuzlaka - ‘Banja’. Tuzlanska ‘Banja’ je davno postala geografski pojam. “Idem na Banju”, govorili su, nekada davno, oni koji su se banjali (liječili) u nekadašnjoj ‘Slanoj banji’, izgrađenoj 1913. godine, kao i oni koji bi ljeti išli da se kupaju na, takođe bivšem, gradskom bazenu na obroncima brda Trnovac. “Idemo na Banju”, govorili su kasnije svi oni koji su porodično, na neizmjenu dječiju radost, išli u ‘Dječiji vrtiċ’ da posjete mali zoološki vrt i satima prepuste mališane atraktivnim napravama za igru i zabavu, kao i oni koji su išli samo da bi prošetali Alejom Slobode i okolnim parkom. “Idemo na Banju”, govorili su učitelji svojim đacima kada bi ih vodili na Partizansko spomen-groblje da im tamo održe čas istorije, kao i oni koji su uz državne praznike, ili drugim prigodama, tamo odlazili da polože cvijeċe na neki spomenik ili na spomen-ploču jednog od poginulih partizana, svoga pretka. “Idemo na Banju”, govorili su mladiċi djevojkama, vodeċi ih u kafansku baštu ‘Vrtiċa’ ili dalje prema Gradini i vidikovcu iznad Pivare, da bi tamo u okrilju šumarka i podalje od drugih očiju izmamili prve poljupce i dodire tijela. Oduvijek je sadašnji Memorijalno-rekreativni kompleks ‘Slana Banja’ jednostavno nazivan ‘Banja’. Iz ‘Novog naselja’, gdje su moji roditelji do njihovih posljednjih dana živjeli, idem ka Skojevskoj ulici, gdje su ranije stanovali i gdje sam i ja proveo mladost od 14-te do 22-e godine života. Kao nekad 70-tih godina kreċem dalje na Gradinu, ali sada drugim, kraċim putem, koji prelazi preko rječice Soline u kojoj smo se nekada na tom mjestu kupali. Moja stara ulica (sada je to ulica Armije RBiH; jedna manja ulica u naselju nosi ime Skojevska), ovaj cijeli dio grada, su izmijenjeni, ali dosta toga je ostalo isto, prepoznatljivo… Stazama iz mladosti obilazim Gradinu i ‘Banju’: cijeli park, šumarke, groblja, brojne spomenike, vidikovce i klupe iz mojih sjeċanja, fontanu, nekadašnji ‘Vrtiċ’, te kasnije izgrađena Panonska jezera na mjestu baruštine ‘Pinge’. Ovaj prvi dio šetnje stazama svoje mladosti završavam na mjestu gdje je nekada bio gradski bazen, u restoranu 'Zlatnik', preko puta legendarnog sastajališta mladig iz 70-tih godina – ‘Tenisa’.

Poslije dugog niza godina poželjeh da prošetam stazama svog djetinjstva i mladosti, koje sam proveo u Kreki i Tuzli, gradu koji sam kao 22-godisnjak napustio davne 1977 godine. Da je to zauvijek nisam tada ni slutio. Tuzla, a posebno moja rudarska Kreka, ostali su mi u srcu, tim više što sam se, pokatkad obilazeċi svoje roditelje i braċu, vraċao u ‘grad uglja i soli'. Ne samo da Kreku i Tuzlu volim – ja se njima i izuzetno ponosim! ‘Iz Tuzle nazad u Kreku’, rekoh sebi, krenuvši iz Klosterske ulice sve do Vilušiċa. Cilj mi je obiċi Kreku i Miladije, u kojima sam živio od 1962 do 1969 godine i opet proċi svojom starom ulicom Husinskih rudara i doċi do broja 189. Obiċi svoju najdražu školu, otiċi do Vilušiċa (možda tamo nakon 55 godina nađem i vidim Ivicu; Branko, na žalost, nije živ), pa onda produžiti do Pjeskare, nekadašnjeg dječijeg raja. Zatim do šume na kraju Kužiċa, gdje smo se kao djeca penjali uz mlada stabla i prebacivali iz krošnje na krošnju (ko ċe duže preċi s drveta na drvo?), od ljeskovine pravili mačeve, koplja i lukove, brali gljive, šumske jagode, kestenje… Želim da odem na 'Irac', gdje smo u kinu ‘Radnik’ gledali prve filmove; prohodati prugom kao nekad od Irca do Miladija, pa između onih zgrada u kojima su živjeli Nizama, Dušanka, Mahmut, Siniša… Tako i bi. Sve obiđoh, mnogo vidjeh. Prošetah i kroz cijelu Radničku koloniju, gdje su stanovali Dobrinko, Ranko, Ljiljana, Dragana… Gotovo ništa u Kreki i Miladijama nije kao prije, što nije za čuditi se. Ali, sve je sada ružnije! Tome se čudim. Mnogo toga nema više, mnogo je propalog, urušenog… Ono što je kasnije napravljeno nije ‘za odmoriti oči’. Nema više kina ‘Radnik’, nema ni one nezaobilazne poslastičarnice na 'Ircu'. Park nasuprot moje stare Osnovne škole ‘Franjo Rezač’, u kojem stoji spomenik Husinskim rudarima (koji su ponos cijelog Tuzlanskog kraja) ne liči na park. A sa spomenika otpadaju granitne ploče! Ni moje nekadašnje Rudarske tehničke škole nema više. Ipak sam radostan okončao ovu šetnju. Radostan zbog brojnih lijepih sjeċanja i oživljenih dragih uspomena.